Ovaj blog mjeri vas IQ

Mrzim što se bolna prošlost odražava na moj život sada, nakon toliko vremena...

malo je besmisleno zbog toga što sam skoro bila i zaboravila na sve ružno...

Mrzim što nisam sposobna za lijepu riječ, za iskreno "oprosti", za bolje...

mrzim i što ovo pišem,

mrzim, mrzim...

Neka život piše nove priče, od ove boli mi je muka...

Opet mogu pisati, vratila mi se moja tuga. Nije da sam je ocekivala..ali jednostavno sam znala da će doći, nekada jednom, iza ugla i opet kada sam najmanje spremna... Dugo me i drzala moja sreca, ocekivala sam je ranije, dosla je kada se njoj svidjelo..

Mrzim kada pocnem da vjerujem da postoji bolje, i opet napravim pogresku, po ko zna koji put. Ne vidim nacin da bude bolje, nekako nemam snage da se potrudim, stojim u mjestu....stojim i stojim..Hoću li ikada napraviti korak? Mozda nekad opet pocnem vjerovati...nazalost ili naradost, zavisi kako se uzme...

stala, pogledala ispred sebe i skontala o cemu pisati. Odaberem ikonicu za novi post, otvorim i shvatim da sam zaboravila o čemu sam htjela pisati. Odjavim se sa bloggera, opet se prijavim i sve tako redom... Ne bi meni bilo čudno sve ovo da sam ja u nekim tamo problemima ili da sam u tom stadiju kad razmišljam o "drugom stanju". Nego ništa...

Ne piše mi se o ljubavi. Tu mi hvala Bogu sve dobro ide pa neću da ureknem nešto. Neću ni da pričam o onoj mentorici što me mjesec dana razvlači za diplomski, pa me zove da skoknem do Sarajeva da joj predam par papira kao da je meni Sarajevo eto tu u komšiluku. A kad dodjem prozbori dvije riječi i kaže "Eto javit ću vam se, bit ćemo u kontaktu". Ma šta to fali...okreni se i hajd u svoju lijepu Zenicu i čekaj dok se njoj ne prohtije da pregleda taj diplomski pa da i se i ja počnem prijavljivati na konkurse...bilo je i vrijeme. Eto rekoh da neću o mentorici, a ja opet...zeznuh se.

Neću ni ovom vremenu pričati, pa kakvo vrijeme takvi i ljudi, samo bi šutili i uživali kad ti ne ide. Ja samo govorim, "hajd biće pravde na onom svijetu, sve će se znati" i čekam opet, da dodje Nepoznato Nešto.

Vala nešto mi se u posljednje vrijeme i ne jede pa eto što se mora svaki dan jedno te isto raditi, kao da smo programirani i kao da smo se pretvorili u robote, što eto to mora tako biti?

Kako čovjek zna biti patetičan kad izabere pogrešan trenutak za pisanje pa iznese samo ono što mu smeta. Ma dobro je meni, ipak, hvala Bogu.

Nego, šta ima kod vas:-)

Nekad se čovjeku ne da da piše... Možda se previše toga dogodi pa čovjek sve to zakopa negdje tamo u dubinu svog bića i misli da će tako manje boljeti. I dalje sve svoje nazivam onim od "tamo negdje" u duši se nadajući da ću  tako stvari učiniti nečim što me se ne tiče, što nije moje i što je u prolazu. Ipak, ponešto čuvam i uz sebe, ne dajući da se udalji. Te stvari mi daju snagu... i pozivi, i dolasci dragih osoba, učenje pokatkad, a ljubav uvijek.

Počinjem razmišljati o mnogim stvarima o kojima nisam ranije...mijenjam se, iskreno, kao nikad do sada. Ko će znati šta li će donijeti i ova nova promjena u mom životu? Ostaje da se vidi, a vas sve pozdravljam...nisam odavno.

I mogu sve...bez kajanja i straha

ustati nakon reprize razočarenja.

probuditi nadnaravnu snagu,

ništa nije problem,

odsanjati noćnu moru i

lijep san nakon čega ću plakati probudjena javom.

Plakati u sebi, bez suza

jer najteže je tako;

sve mogu učiniti

osim kada se mene tiče...sve...a nije to malo.

I baš je lijepo kad imaš s kime da šutiš....da osjetiš suštinu bez riječi, osjećanjima i dušom. Ne osjećam se baš isto uvijek, a isto je tijelo i ista duša. Doduše pola sam već dala tebi ili možda i čitavu pa se zato tražim u prostoru. Samo ovog puta nije prazan prostor kakav je dosad bio i hvala Bogu da nije.

I ne pogađaju me više tužne pjesme...

Još uvijek volim ljubičasto i sve tvoje jer ispunjava me...potpuno... I ne znam koliko ću još tragati da objasnim kako i koliko si mi bitan...ne znam ali ne bih da ti govorim...ne znam pretočiti u riječi to...ionako je nemoguće jedan svijet pretvarati u drugi. Zato neka osjećanja ostanu u svom svijetu, razdvojena a prožeta kroz cijelo moje biće.

I ne znam kako je sve ovo bilo moguće. Je li moguće da sam te ranije odsanjala... Čini mi se kao da jesam...čudno. Po prvi put ne tražim više, jer dovoljno mi je i ovo i više nego dovoljno jer si takav kakav jesi i iza tebe više ništa ne želim...ništa...osim malo trajanja...vječnost jednu. Ovako sve izgleda kad mi fališ...

Nekako se sve dešava bez mene,  prebrzo, ne mogu stići i pratiti život u korak. Stoga najradije zastanem i promatram sa strane, tako mi  ne promakne nijedan jedini detalj.

Svirajte mi jesen stiže dunjo moja...tako je sinoć završio još jedan period u mom životu. Apsolventsko veče, ljudi koje sam stekla u zrelijem periodu življenja, po posljednji put okupljeni tako. Glupo mi je što se uvijek moramo udaljiti od uspomena da bismo shvatili koliko nam zaista znače. Zar ne znamo uživati u trenucima? U onome SADA?

Sinoć jesam uživala. Gledala ljude, upijala, sjećala se, žalila zbog jednog djelića mene koji sam sinoć spremila i ostavila u prošlosti, uredno upakovanog. Pjevali smo, zagrljeni, postali bliži i onima s kojima inače nismo bili bliski. Plesali smo, skakali i radovali se, ali nikad nisam osjetila sličnu atmosferu jer svaki osmijeh je bio natopljen bolom. Nisam se nadala da ću se tako osjećati, ni izdaleka nisam. A osjećala sam se, i nekako mi drago i žao u isto vrijeme. Ne znam ni opisati taj osjećaj.

Dugo smo se zadržali, niko nije htio kući. Tek poneko bi otišao do wc-a, vračao se suznih očiju, ali skrivao je suze... i treba tako...neka ostane samo osmijeh, za sjećanje, za nas...

Poslije svega, strah me ove najveće promjene u mom životu, strah me gdje ću biti za pet godina, strah me pomisli da će sve u životu ovako završiti. Ko zna koji put će koga odvesti i gdje, ali...još uvijek sjedim, nešto me guši, zbog njih, zbog mene same. Opet stojim na početku, imam sjećanje i saznanje da sam ipak odmakla korak od života...  Makar će sve uz njega biti lakše.

Evo vratila se sa ekskurzije, tri države u dest dana, nekako mi je bilo prelijepo i sve prošlo kao u polubudnom stanju. Ipak, nisam od onih koji se razočaraju našim jadom nego sam naprotiv poželjela i naš zagađeni zenički zrak i naše neobavezno ispijanje kafica, raju, pa i fax pomalo.

 Vratila se puna utisaka dok su mi još kroz glavu prolazili Kanski festival, Formula 1, dvadesetogodišnje ljepotice u Monaku koje prolaze sa šezdesetogodišnjim starcima i prodaju se za milione. Isto je i kod nas samo što se naše spoonzoruše prodaju za dva pića, nažalost.

Kod kuće su me dočekale obaveze, četiri ispita do diplomskog, akobogda. Učim po cijele dane, a ipak pokušavam pronaći zadovoljstvo u tome, jer nikad više neće biti kao sada i niko mi više neće vratiti ovaj trenutak. Činim to i zbog njega koji mi uljepšava život, ali u potpunosti. Nedostajao mi je, kao i svi, i to je bio još jedan dokaz da sam ga baš zavoljela i da mi je nedostajao kao niko do sada. Hvala ti srećo što si uvijek tu.

Hvala i vama, dragi moji blogeri.

Postavim poslije i neke slike

Otkad nista ne napisah, nekako mi se ne da, treba mi oporavak...Stoga vam ja idem na apsolventsku ekskurziju u Španiju( u nedjelju)...sve što želite za poklon ostavite u komentarima pa se vidimo kad se vratim:-)

Lijepe ove naredne dane i vama želim...ostanite mi takvi slatkuljcici kakvi ste i do sada bili.

Pozdravcic...

Ako mi sreća iz ruku isklizne obecaj da ćeš biti tu da je uhvatiš i vratiš tačno tamo gdje treba

Ako zaboravim reći onda kada bude trebalo progovoriti poduči me govoru jer u šutnji nekada čovjek zna izgoriti...

Jezik neznalice možda stigne i preuranjeno na neka mjesta, ali u tišini i čovjekove najjače želje zamru u tami...polagano nestanu sa prvom jutarnjom zorom...

Možda ponekad i poželim da ovo nisam ja... a onda se sjetim tebe i polagano izgovaram molitvu...zbog nas.

Povedi me ovakvu kakva jesam, koja pokatkad zaboravi na silinu sreće ali ipak na kraju zahvaljuje na svemu... dvostruko...

Kada se samo sjetim koliko gluposti u životu čovjek napravi i koliko puta se nasuka zbog nerazmisljanja...najradije bih zastala ovdje, pretvorila se u sjenku...mislim da čak ne bih ni snivala...jer ionako te snovi natjeraju da vidiš dobro pa upoznaš zlo...Ovako bih upoznala jednoličnost života i ne bih znala za drugo i drugačije. Da li bih živjela?...Ne znam, preživljavala sigurno bih. 

Da li sam ovo ja? Nisam vjerovatno i ne bih voljela da budem, nego previše sam sretna i provjeravam zbori li tuga još uvijek u mom biću ili je utihnula...

checked....no errors found

Uvijek zastanem kod prve riječi kada želim pisati o tebi...

Ustuknem pred nemogućnošću da opišem taj osjećaj i moram priznati da me pomalo strah iznenadne sreće koja se pojavila poput bljeska i zadržala se ... još uvijek.

Možda ne umijem pokazati ni trunčicu od onog što osjećam, ti ,ipak, zaviri u moju dušu, snivaj u tišini zajedno sa mnom i ona će ti reći više od riječi...

Ne mogu te poučiti pravim riječima niti pravoj ljubavi...mogu ti ponuditi dijelić duše da shvatiš da si tačno tamo gdje bi trebao biti. Jer...

"Ljudi će zaboraviti šta si rekao, ljudi će zaboraviti šta si učinio, ali ljudi nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima probudio."

Znam da ne mogu ostati, a kao da ne želim otići... i

to je život, sada i ovdje.

Mijenjam:

- 4 nepoložena ispita na četvrtoj godini za diplomski rad iz Engleske književosti

- 5 prijatelja koji se godišnje jave za jednu kolegicu koja će samo slušati moje "priče"

- stan u Zenici za jedan ( ne mora biti velik) u Sarajevu

- jedan četvrtak za četiri petka

- 20 dana žene za samo tri dana života muškarca...

Konkurs traje svega jedan dan...nemojte puno razmišljati, just do it! Ovo su moje skrivene želje a nakon toga se vraćam svom življenju...jer tako sam navikla. Moj život je, ipak, moj život...

Još uvijek ne mogu progovoriti o stvarima koje me se najviše tiču. Još uvijek čuvam u sebi skrivenu istinu, masku koja mi tako prija. Čini mi se da i kada bih željela progovoriti, progovorila bih govorom šutnje, jer čini mi se da su riječi već odavno utihnule, zaboravile na zvuk, na mogućnost da ih neko čuje.

Znam samo da bi sve bilo drugačije da je on još uvijek tu. Ne mogu nikako izbrisati iz sjećanja milioniti dio sekunde kada su mi javili da je poginuo, negdje tamo , na neprijateljskom tlu. Nisam shavatala šta znaci riječ "neprijateljsko", ali istog trena sam počela mrziti taj pojam. Počela sam mrziti i osjećaj samoće, osjećaj da nije tu kada mi je najvise potreban... A obečao je da će biti... I vjerovala sam mu, svim svojim dječijim srcem sam mu vjerovala. Gledala sam u rodjake i rodice koji su zajedno sa mnom primili tragičnu vijest o pogibiji mog oca, ali ipak... Nisam uspjela pronaći tugu u njihovim očima. A kako bih i mogla? Moja tuga nije i njihova, oni ne znaju kao je to izgubiti onoga koga si najvise volio... I jos uvijek ga volis.

Poslije njega, ostao je prazan prostor. Ostala je skamenjena suza i mrtva riječ. Mama se brinula zbog mog nespominjanja njega. Boljelo je to.  Ja nisam mogla progovoriti... ni poslije toliko vremena, a prošlo je skoro četrnaest punih godina, nisam sposobna za riječ o njemu. Svoje snove sam ljubomorno čuvala u sebi i čuvam ih i dalje. Vremenom je ta najvažnija osoba u mom životu prestala pitati i moliti me da pričam. Nije bilo svrhe i nije se imalo šta pričati. Prihvatila je to kao što čovjek prihvata svoju sudbinu, bez mogućnosti da je promijeni.

Ponekad pomislim da bi ,ipak, sve trebalo biti drugačije. Ponekad, ali samo ponekad poželim da ovo nisam ja, ali u trenutku sve nestane... I dalje se borim

Oče, ostavio si me kada sam bila najmanje spremna na poraz i najgore je to što svakim danom postajem svjesnija gubitka tebe. Svoje pobjede i uspjehe nižem jednim dijelom i zbog tebe. Nadam se da razumiješ to i da me pratiš... Ponovnim rodjenjem ćemo se ipak sresti... to me tješi. Volim te i previše čak i poslije toliko godina tvog kraja.

Ako ti rukom iz srca ne položim sve svoje osjećaje rizikovat ću da negdje tamo u ćošku duše postanu dotrajali i bespotrebni...

Ako ih pružim na dlanu tebi, rizikujem mogućnost da patim opet...

Ako ništa od ovoga ne učinim  postat ću prazna tačka na liniji života...

I šta sada?

" I kada se rastajete od prijatelja ne

žalite, jer ono što vi u njemu zaista volite

postaje još očitije u njegovom odsustvu, kao

što je i planina planinaru iz doline očitija"

Ponavlja se ono isto kada odlazim tamo gdje moji snovi sklapaju oči s njim.

Prilazim polako , pomalo umorna od puta…

Drago mi je što nije budan, ovako ga mogu u toj  noći bez svjedoka još jednom pogledati, smireno i pažljivo.

Toliko puta do sada sam to radila, ali svaki put sam osjećala one iste trnce pri pogledu na njegovo lice.

Ušuškan u svoju postelju…

Sniva...

Kroz prozor, još samo mjesečina, dovoljno jaka da vidim izraz njegovog lica.

Smješka se. "O čemu li sanja" pitam se,

“O meni”?

Duboko u sebi pokušavam vjerovati sam JA pronašla put do njegovih snova.

Prilazim mu bliže

i sada već mogu osjetiti onaj isti parfem

koji toliko volim jer me podsjeća... na njega.

Samo njega.

I samo on može mirisati tako, jer na drugima to ne bi bio isti miris

nego nešto uobičajeno, dosadno.

Gledam sklopljene oči ,

moje usnice

i prilazim jos bliže.

Ostavih trag jednog  laganog poljupca

kako ga ne bih probudila.

Kao da je počeo sporije disati …

okenuo se na stranu.

Još uvijek mu je smiješak ostao na licu.

Polako sam se uvukla ispod pokrivača

lagano, poput lopova,

koji ulazi u tudju kuću.

Samo ovdje, pored njega je sve bilo drugačije.

Samo ovdje sam se osjećala njegovom

sretnom, onako u dnu duše.

Nisam mogla izdržati.

Polako sam prinijela ruku do njegove kose

prelazeći prstima polako

po njoj.

Tako sam je voljela, kao i njega.

Zagrlila sam ga

onako preko ramena…

osjećajući ga svojim.

:

Sad se već trznuo iz sna

očito je bilo prejako,

okrenuo se i prozborio tiho

"volim te, srećo moja draga".

Uvijek je znao šta reći

i kada.

Znao je da sam slaba na njegove riječi, na njega…

Ne, nisam sigurna kad sam zaspala

čini se, odmah, tako sigurna u njegovom zagrljaju.

I on je zaspao, sretan.

Ne znam kako je to biti obdaren tom ulogom, ali počinjem izdaleka naslućivati važnost čak i pri samoj pomisli na rijec "majka"... On je to tako lijepo pretočio u stihove, poslusajte...

Blessed is your face
Blessed is your name
My beloved
Blessed is your smile
Which makes my soul want to fly
My beloved
All the nights
And all the times
That you cared for me
But I never realised it
And now it’s too late
Forgive me

Now I’m alone filled with so much shame
For all the years I caused you pain
If only I could sleep in your arms again
Mother I’m lost without you

You were the sun that brightened my day
Now who’s going to wipe my tears away
If only I knew what I know today
Mother I’m lost without you

Ummahu, ummahu, ya ummi
wa shawqahu ila luqyaki ya ummi
Ummuka, ummuka, ummuka ummuka
Qawlu rasulika
Fi qalbi, fi hulumi
Anti ma’i ya ummi
Mother... Mother... O my mother
How I long to see O mother
“Your mother, Your mother, Your mother”
Is the saying of your Prophet
In my heart, in my dreams
You are always with me mother

Ruhti wa taraktini
Ya nura ‘aynayya
Ya unsa layli
Ruhti wa taraktini
Man siwaki yahdhununi
Man siwaki yasturuni
Man siwaki yahrusuni
‘Afwaki ummi
Samihini...
You went and left me
O light of my eyes
O comfort of my nights
You went and left me
Who, other than you, will embrace me?
Who, other than you, will cover me?
Who, other than you, will guard over me?
Your pardon mother, forgive me

Zašto i zašto? Čak i poslije toliko stotina godina?

Neki će reći , zato što su rijetki, ali zar nema još mnogo stvari koje su rijetke, a ipak nisu tako vrijedne počevši od lijekova za neke bolesti koje život znače?

Drugi pak kažu da se do dijamanata teško dolazi...Zar se i ćumur ne dobija teškom mukom rukama naših rudara duboko ispod zemlje?

Čini se da je jedini odgovor, zato što SIJA i proizvodi tako jedinstven zvuk. Ne govori li ova činjenica tako puno o ljudskoj prirodi i o tome kakvi smo u suštini? Ipak, složit ćemo se da nije zlato sve što sija, kako kaže ona stara poslovica.

Ma ionako mi ti dijamanti nisu nikad bili nešto dragi.

 Ne znam zašto:-)

Zamišljam da sam opet tamo negdje k'o juče...sreća i osmijeh, ispunjena u duši, a dugo nisam bila. Uspavani osjećaji bude se...dugo su i snivali.  Nije prvi put da te vidim,a golicavi strah izranja opet... Prija mi, neka. Osjećam da se ovo trebalo desiti i ranije, da je ova ljuska trebala raspuknuti kao cvijet sto se prvi put pojavi na suncu. Ali nije ...možda je i bolje.

Tugu je lakše opisati, u sreći je lakše uživati u tišini svog bića...bez riječi.

Izvini, nikad ne znam pisati kada me obuzme sreća...vidimo se, do slijedeće tuge...možda nikad. Ipak, hvala što si uvijek tu negdje.

( opet biram ljubičasto...ne mogu pobjeći od toga, možda zbog toga što si me tako zvao i zoveš...još uvijek)