Nisi pozvana, ali uđi...
Opet mogu pisati, vratila mi se moja tuga. Nije da sam je ocekivala..ali jednostavno sam znala da će doći, nekada jednom, iza ugla i opet kada sam najmanje spremna... Dugo me i drzala moja sreca, ocekivala sam je ranije, dosla je kada se njoj svidjelo..
Mrzim kada pocnem da vjerujem da postoji bolje, i opet napravim pogresku, po ko zna koji put. Ne vidim nacin da bude bolje, nekako nemam snage da se potrudim, stojim u mjestu....stojim i stojim..Hoću li ikada napraviti korak? Mozda nekad opet pocnem vjerovati...nazalost ili naradost, zavisi kako se uzme...
